Podrov sveto-gothardski. - Vienac 1880. Zabavi i pouci Tečaj XII.
Podrov sveto-gothardski. (Sa slikom.)
Italiju razstavljaju od ostale Evrope, po imenu od Švajcarske, visoke planine Alpe, kojim je glava do blizu 15.000 stopa visoki Montblank. Alpe sve nisu doduše jednako visoke, nisu sve vječnim sniegom i ledom zastrte; ima ondje dosta sleka i uvala (Einsattelung), al i te se vrlo visoko penju, ponajviše 6-7000 stopah visoko. Ako ondje i kopni po ljetu snieg i led, al to kopnjenje traje samo koji mjesec; inače je sve sniegom zavaljeno. Zato je obćenje medju Italijom i preko-alpinskimi zemljami jošt i danas vrlo mučno, akoprem sada ima 18 izvrstnih i skupocjenih drumova preko Alpa. No kud i kamo tegotnije bijaše to obćenje u staro doba. Zato pripoviedaju stari pisci s nekim užasom o strahotah Hanibalova prielaza s vojskom preko Alpa ; pa i prielazi Julija Caesara, Napoleona, Suvarova smatraju se kao vanredni dogodjaji. Kako nebi, kad ondje do njih nije bilo prava puta, nego samo staza za ljude a putanja za natovarene konje i mazge. Ovako bijaše i u srednjem vieku. Kad je njemački car Henriko IV. putovao sa suprugom u Canossu, da pokoru čini pred papom, te je morao preko velikoga Bernharda, putovanje je bilo tako opasno, a staze tako vrletne i presrtne, da su caricu u kravljoj koži niz brda spuštali, a konji su se sputani kao denjak robe na daskah i vlačugah niza strmen plazali. Stoprv u naše doba sagradjeni su pomenuti drumovi; al nit ovi nisu potrebam udovoljavali, jer . se onuda sporo putuje, tako n. pr. put preko sv. Gotharda trajao je čitav dan, a po zimi jedva se mogla ta planina poradi prevelika sniega i leda kako prevaliti; samo se je onda pošta s velikom mukom prevlačila, Kako je Švajcarska zemlja obrtna, al slabo rodna, te mora plodine od drugud dovoziti; sjeverna pako Italija obiluje plodinami , al neima dosta rukotvorina: od davna se je očitovala vruća želja za lakšim uzajamnim obćenjem obijuh zemalja. Al dok nije bilo željeznica, nije se moglo naći bolje obćilo nego što su pomenuti drumovi. Stoprv pokle se je uza željeznice počela podrivati i ovelika brda, smisliše, da bi se onako .podrovati mogla čitava planina, te s.e napokon zbilja probije planina Mont-Cenis i ondašnjim tunelom sveza se Francezka s Italijom. Živa želja Švajcarske postade sada jošte življa, pokle se je tako očevidno dokazala mogućnost probušiti Alpe. Nu eto nove biede! Svaki švajcarski kanton je zahtievao, da se ta željeznica povede kroz njegovu zemlju: tako su jedni iskali, da se podrije Simplon, drugi su potrebovali, da se probuši Splügen, a treći da Gothard. Borba ova trajala je do 15 godina; napokon se je većina izjavila za Gothard, stranom zato, što ovaj leži u sredini Švajcarske i od prilike jednako razdaleko od Brennera, preko kojega se je već povila željeznica, i od Mont-Cenisa , koji se je uprav onda bio probušio, s druge strane zato, što je gothardski podrov naišao na krepče i vještije zatočnike. Za to su se iztočni i zapadni kantoni švajcarski osvetili, jer jim je pošlo za rukom zapriečiti, da nesudjeluje kod rovljenja Gotharda svakolika Švajcarska. Tim je postalo izvedenje toga posla vrlo dvojbeno ; jer ono nekoliko kantona, koji su to želili, nebi namakli tolikih novaca, što jih trebaše za ovakov ogroman posao. Srećom je jošt i drugim dvima državama vrlo mnogo za tim stalo, da se Gothard probuši, i to Njemačkoj i Italiji. Dva su tomu razloga: prvi, vojnički, da si osiguraju neposredno obćenje kroz neutralnu švajcarsku državu; drugi, trgovački, da umnože zamjenit promet na korist naroda i talijanskoga i njemačkoga. S ovoga gledišta motreć stvari učini jim se podrov Gotharda tako znamenit, te su odlučili priskočiti u pomoć dotičnomu željezničkomu društvu golemom svotom od 65 miliuna franaka, od koje svote je Njemačka preuzela 45 milijuna, a Italija 20 milijuna; srednjo-švajcarski kautoni priložili su takodjer 20 milijuna, a samo društvo sabralo je 34 milijuna, tako da se je svega skupilo do 120 miliuna franaka.
Pošto se je ovako potrebita glavnica namakla, latiše se posla. Godine 1871. probušen bje Mont-Cenis, a godine 1872, mjeseca rujna počeše rovati Gothard. Ravnateljem svega bio je ženialni a neumorni genevski Švajcar Louis Favre, izprva tesar, a do skora na glasu podhvatnik gradnje željeznica. Već prva zadaća bila je neizmjerno mučna. Da se djelo prije svrši, trebaše kopati sa strane talijanske i švajcarske zajedno; jer da se samo s jedne strane kopa, trebalo bi jedno 25 godina. Al kako da se osieče, gdje bi trebalo s obje strane započeti, i kako na svakoj strani roviti, da se oba rova (Stollen) upravo sastanu? To je bio doista tvrd orah. Jer osjeći pravac (t. j. upravu crtu) na 2 i pol milje daleko, zadaje puno truda i na ravnici, gdje se sve na daleko vidi: kud i kamo mučnije pako je osjeći pravac preko onako dugačke, nepristupnimi stienami i vrletnimi dolinami izpresiecane, ponajviše sniegom i ledom zastrte planine kao što je sv. Gothard ! Tu je trebalo neizmjernom pomnjom pomoću trigonometrije opet i . opet sve mjeriti i računati, dok se je napokon osjeklo, gdje treba motikom _ zakopati, naime na švajcarskoj strani kod sela Goschenena, a na talijanskoj kod varošice Airola. Al sad eto nove muke: kako da se u podzemnom tavniku drži pravac, gdje se na daleko nevidi? A nije se tu radilo samo o tom, da se rov goni na pravac, nego i u odlučenoj strmini, jer kopati trebaše ne posve ravno, nego malko uz brdo. Sada da se promaši osječen pravac i smjer, pa da se bušeć s obje strane radnici gdje u sredini razminu i neznajuć za to; da jedni probuše pol planine puno više ili niže od drugih, ili da zastrane lievo, desno, pa da se nesastanu u samoj utrobi Gotharda - zaludo jim sav trud i trošak; treba iznova početi, - Lasno će se dakle svatko domisliti, kolikom brigom i nestrpljivosti su dotični inžeuiri izgledali o naj čas, gdje će se osjeći, valja li jim posao, to jest hoće li se švajcarski i talijanski radnici na pravome mjestu sastati. Nevještaku činilo se je to nemoguće; al inženiri su se uzdali u znanost i da joj osiguraju uspjeh izumiše i osobite sprave (n. p. Universal-Dreifuss). Tako se je u toj neizviestnosti radilo sedam godina; napokon održa znanost i njezini svećenici iuženiri sjajnu pobjedu nad toliki mi zaprekami : oba rova švajcarski i talijanski sastaše se II pravom pravcu u jednakoj visini i to gotovo do dlake (razlika je bila samo nekoliko centimetara).
Na ovim umnim pogodjenjem pravca, kojim da se Gotharda probuši, bila je svršeua samo prva zadaća: sad je trebalo planinu sagradjenu ponajviše od pretvrda kamena doista bušiti. Eto nove zagonetke znanosti! - Izprva se je samo rukom radilo, to jest po dva radnika bušila su rupe u kamen i to ovako: jedan je držao i ravnao šiljastu dugačku motku od tvrda, ocila, a drugi je udarao batom li motku, dok se ovako nije izdubila dovoljna rupa, a kad jih se je više izdubilo, nabiše jih dinamitom, uzmakoše i zapališe lagum (mine), te je dinamit razkrhao kamen, koji se je onda na polje vozio. Buduć da je prvotni rov samo 2 do 2 ½ metra širok, to. su ovako mogla u isto vrieme raditi samo 4 radnika bušeća dvie rupe. Ovi su radeć dan i noć (dakako na izmjenu) na vrtali danomice recimo deset rupa; kada bi bio uz ovakov postupak tunel gotov, kad se sada znade, da je zanj trebalo 320.000 takovih rupa? - Da se dakle djelo pospješi, trebalo je osobitih strojeva, koji rade brže od čovječje ruke, pa je zbilja izumljeno bušilo, koje je u isti čas četiri do pet rupa neizmjernom brzinom dubilo, ta ko da je podrov svaki dan poprieko 3 metra i više napredovao.
Pitat će tko: kakva je sila ovo bušilo kretala? - Para nije mogla, pa nijedna sila, kojoj ognja treba; jer oguj u se hoće zraka, pravo govoreć uzduha (annosfera}: a toga u podrovu bijaše vrlo malo, tako malo, da bi se ondje morala za kratko svaka životinja ugušiti. Kako se je pako doskočilo ovoj nestašici zraka? Evo ovako!
Blizu Gotseheueua teče riečica Reuss; a kod Airola druga riečica; na ovih riekah sagradiše vodenice na mutvu ili vrtaljku (čigru; Turbiue), ne da okreće žrvanj, nego da utiskuje uzduh u ciev, koja se uzduž podrova oteže, Na kraju cievi stoji pomenuto bušilo. Stisnut uzdah tjera mjesto bata njegove motke u kamen, onako kako para, pa se onda uzduh razalazi po podrovu, da radnici imaju zraka za disanje. Bušilo je na kolih, tako da se može prema potrebi napried ili natrag potisnuti.
Uz nestašicu zraka jošte je i druga neprilika radnike mučila, naime vrućina. Što su dublje prođirali u planinu, to je bila veća toplina, koja je naj poslje do 37 stupnjeva (po Celsiju) narasla: ljudi su bili pola goli, pa su se opet znojili, a u ovakvom stanju, u tom zagušljivom zraku morali su jošt i raditi: nije čudo, što jih je ondje vrlo mnogo iznemoglo ili baš zaglavilo. Malo jih je preživilo cielo vrieme radnje, baš niti sam glavni ravnatelj Favre, kojemu je lani mjeseca srpnja, dok je bio u podrovu, valjda od ornare i sparine, kaplja pala. Još više je od nje nastradala tegleća marva, po imenu konji, koji su u podrovu kola vukli, kažu da je od njih cielu dobu grad nje preživi lo samo jedno malo kljuse.
Dok se je u podrovu najvećim naporom radilo - eto jada iznenada! Nadinženir Hellwag izračuna, da skupljenu, glavnica od 120 milijuna franaka neće doteći za gradjenje, već da će još trebati 102 milijuna, ako se želi sva osnova izvesti. To je bio doista grom iz vedra neba, za koji se je već mislilo, da će raztepsti svekoliko liepo i uspješno započeto djelo. Napokon se je prvotna osnova što se je više moglo stegla i onda je trebalo samo jošte 40 milijuna franaka. Ovi budu srećno skuckani, pošto je Njemačka i Italija nadoplatila svaka po 10 miliuna franaka, 4 miliuna srednjo-švajcarski kantoni, isto toliko švajcarska republika, a 12 mil. fran. pribralo je društvo za gothardsku željeznicu.
Sad se je počelo pomladjenorn snagom raditi, pa na izmaku mjeseca veljače ove godine već su radnici jedne pole čuli pucanje laguma u drugoj poli. Inžiniri i težaci bili su svejednako u grozničavoj nestrpljivosti, hlepteć upravo za časom, kad će bušeća motka probušiti sav pretin, koji je preostao. Da se taj čas pospješi, upotrebiše 5 metara dugačke motke za bušenje rupa; napokon 28. veljače prodre jedna motka s talijanske strane u sam podrov švajcarski, a sutra dan, to jest na sam prestupni dan, bude onda razvaljen dinamitom ostatak stiene, koji je razstavljao švajcarske radnike od talijanskih, te su jedni drugim pohrlili u naručaj ; a veselje bijaše obćenito ne samo po svoj Švajcarskoj i Italiji, već se može kazati, da se je sav obrazovani sviet iskreno radovao ovoj novoj pobjedi znanosti; jer znanost je svjetska stečevina.
Planina Gothard je dakle probušena. Zanimat će štioce "Vienca" nekoliko podataka, iz kojih . se razabire ogromnost toga djela. Savkolik podrov dugačak je 14.920 metara (od prilike dvie milje); ovo je dakle za sada najdulji tunel ovoga svieta ;" jer je podrov Mont-Cenisa samo 12333 metra dugačak (dakle je gothardski za jedno 2700 metara dulji od ujega), pa je opet za podrov Mont Cenisa trebalo 13 godina, a dulji gothardski tunel dovršen je za 7 godina i 5 mjeseci. Evo koliko je. od onda napredovala inženirska znanost i vještina. - Kod bušenja rupa za lagume potrošilo se je 1,650.000 svrdlova (t. j. pomenutih zaoštrenih šibaka) i 490.000 kilograma dinamita ; za izvoženje razvaljena dinamitom kamena trebalo je 1,450.000 vezova. Poprieko je 3400 težaka za sve vrieme gradnje dnevice radilo.
https://www.flickr.com/photos/morton1905/27643048728/in/dateposted/
Primjedbe
Objavi komentar